Sandra Fabac, poetessa i humanistica

ELIKSIR NEVIDLJIVE ZEMLJE

❤️🕊️

(Return)

Otkidamo komade zemlje

mrvimo ih pod grubim stopalima

kao da ne znamo

da gazimo vlastite početke

Oprostite što opet pišem

prodajem snove

sebi

i vama

U umu kuham gustu prozirnu tvar

želatinu sjećanja i slutnje

da vam prenesem

aromu gorčine vremena

Jesmo li spremni

pogledati život bez vela

jesmo li spremni

pružiti mu ruku

ne kao gospodari

nego kao prolaznici

Mi smo čestice

treptaji u beskraju

plutajuća energija

koja na trenutak zna disati

Život ne traži misterij

ne traži odgovore

traži kruh u ruci

vodu koja pamti izvor

i dodir koji ne odustaje

Moli nas

da zašijemo rane

koje smo sami otvorili

Na pozornici svijeta

udaraju bubnjevi vremena

svjetlost se lomi vraća nestaje

ciklus koji nas ne pita

I na rubu tog ciklusa

stoji Veles

u korijenju svijeta i tišini tla

sluša kako lomimo vlastitu zemlju

Iznad njega Perun

u svjetlosti i gromu

rasijeca nebo

tražeći ravnotežu koju gubimo

A mi

iscijeđeni oblaci

lutamo iznad sebe

u ravnoteži koja prijeti

Sutra

Sutra neka bude tišina

koja ne boli

Neka se misli smire

barem na jedan udah

Na zidu slika

trešnje koje pucaju od života

crvene mirisne

gotovo stvarne

To je to

ta energija

eliksir

Reset

Možda ćemo tada znati birati

mir umjesto buke

zagrljaj umjesto udaljenosti

jutro za stolom

gdje djeca dišu bez straha

Slušat ćemo cvjetove

kako govore bez riječi

Spajat ćemo rastrganu zemlju

dlanovima mokrim od suza

Pojačat ćemo svjetlost

tamo gdje smo je gasili

Jer dovoljno je

probuditi se

stati

i vidjeti

Pružiti ruke

zahvaliti nevidljivom planu

koji nas ipak drži

I kada jednom

vrijeme zastane za sve nas

kada u cvjetnom vrtu bez granica

zaplešemo lakši od sebe

možda ćemo tada

postati ljudi

I ja

i ti

Ali prije toga

život moramo vratiti životu

za dijete

za čovjeka

za ono što dolazi

Jer poslije

ostaje tišina

ako nismo znali voljeti

Budim se u tjemenu svjetlosti

i pružam svijetu toplinu

© Sandra Fabac, poetessa i humanistica